Prošlost

"Voljet ću te uvijek više. Kladit ću se s vremenom da mogu u mladost da te vratim, ali ne mogu da budem on."

Prošlost je kao kamen oko gležnja koji nikad ne uspiješ odvezati. Kamen koji te svim silama vuče da potoneš čak i kad se pokušaš oduprijeti. Čak i kad se protiv njega boriš zadnjim atomima snage koja ti je preostala nakon prijašnjih padova i rana. Pa onda živiš plutajući na leđima, odupirući se tom prokletom kamenu, kao kad se odupireš živom pijesku koji te proždire. Sve samo da se ne predaš tom viru zvanom prošlost.

Neizbježni vir nostalgije i vječiti kamen spoticanja, to je ona. Ma koliko god hrliš naprijed, uvijek te čeka iza ugla, kao stari neprijatelj koji dolazi naplatiti dug baš onda kada misliš da te sreća napokon pogledala.

Pričaš mi, pokazuješ, a onda ti se oči pune suzama. 

Znam, to je ona. Dođe tiho, na prstima; pojavi se odjednom, od niotkud, stegne omču oko vrata i ne pušta da dišeš. Vraća sve stare prijatelje, bivše ljubavi, raskalašene derneke i mamurna jutra. Vraća sliku tebe u crvenoj ljetnoj haljini i sandalama na petu. I vraća sliku njega kako odlazi i gubi se u daljini.

I vraća stare krajeve i nove početke, i one divlje mlade godine i misao kako nikada nećeš ostariti, kako ćeš zauvijek biti tu gdje jesi... mlada i lijepa, kraljica na koju čeka cijeli svijet. Vraća sve ono što si mogla biti samo da su se stvari drugačije posložile.

A onda zastaneš i shvatiš da ničega više nema. Nema ni njega, ni one stare tebe. Ni prijatelja ni onih ludih zabava uz salve smijeha, uz gitaru i njegove ruke oko tvoga struka dok plešete kao da nema sutra. Više nisi mlada i ne nosiš cipele na petu. Ne nosiš čak ni haljine. 

Oh, ta prokleta prošlost...

I gdje se sve izgubilo? Gdje si se ti izgubila u svojoj priči? Gdje se izgubio on?

I kada se pojavila ideja da rodiš djecu drugome, da odlučiš nositi neko tuđe prezime? O koju hrid su se razbili svi neostvareni snovi koji su i danas toliko živi iza cijele ove magle sjećanja koja te progone?

Ej, moja ti... prošlost pokuca na vrata onda kad je najmanje očekuješ, kao slatka prevara koja nosi staru čežnju i draga sjećanja, prima te u svoje naručje i nosi u ponore nostalgije i sjete.

Postavljaš si pitanja i razmišljaš gdje bi bila danas da je tada ispalo drugačije. 

Jer možda nisi ono što si željela biti. Možda ovo nije život o kojem si sanjala onda kad si stajala pred njim u ljetnoj haljini i svojim sandalama na petu. Možda... možda. 

Mila, možda ovo nije svijet o kom si maštala, ali u ovom svijetu imaš one koji te vole. Oh, još kako te vole, u to nikad nemoj niti posumnjati. Vole te kao što te nikad nitko nije i neće voljeti, zapamti. Nitko. Pa čak ni on.

I jednom, kad se sjede kose s knjigom u ruci budeš ljuljala u svom starom drvenom stolcu, život će opet nekako stegnuti omču prošlosti oko vrata. Ali tada budi sigurna da si sve napravila upravo onako kako je trebalo. Ne daj joj da te još jednom slomi. Budi ponosna na ono što si postigla i na ljubav koju si bezuslovno davala.

Nasmij joj se u lice, onako kako se ona tebi smijala kad si se sa suzama u očima sjetila njega i reci joj “hvala”.

Za sve što si bila, za ono što jesi i za ono što ćeš tek postati.

Volim te.