Puštam.

„I naprosto se tuga desi. Jer naprosto si tu gdje jesi.“

Danas se vraćam na početak. Okrećem kotačić unazad.

Devet godina. Toliko mi je trebalo da se oporavim od sebe. I zato danas dopuštam sebi da skinem sve terete s ramena, onako kako sam i onda znala: riječima.

Puštam i dušu i srce da se razliju po papiru, kao da ću ih lakše uhvatiti i sabrati ako se pojave crno na bijelo. Pokušavam ih sastaviti onako kako najbolje umijem: riječima.

Neću ti reći što mi je niti kad mi je. Napisat ću ti.

To je moje oružje.

Moj način da skupim sve ove rasipane misli za koje nekad imam osjećaj da čak i nisu moje.

I nemoj me pitati što mi je ni zašto mi je. Neću ti reći. Napisat ću ti.

Jer sam to ja.

Jer to volim.

Jer papir trpi, a pisana riječ oslobađa.

I daje snage za dalje.

Zato nakon devet godina ponovno pokrećem kotačić koji je stao kad si otišao.