„Ne gasi svjetlo, dođi, hladno je.  I ne daj me nikome, nikada, molim te. Ne volim zimu, mrak i tuđe poglede...“ Pronađeš jednom te ruke u kojima se osjećaš sigurno. I ne puštaš ih. Pronađeš ih, toliko divne i toliko tvoje pa u njih stane čitav svijet. U njih stane čitav onaj kozmos koji si stvorila samo za sebe, u svojoj glavi. I čuvaš ih, kao što one čuvaju tebe. Daš im sebe na dar, daš im sve što jesi. Puštaš ih da se isprepletu oko tebe kao korijenje. Pa postanu tvoj štit od loših dana i zlih ljudi. One griju najdivnije kad po prozoru lupaju pahulje. One stežu najjače kad se duša raspada. A ti ih čuvaš kao najdivniju tajnu. U tim rukama je tvoje proljeće i tvoja zima, i ljeto i jesen. Pronađeš ih jednom i ne puštaš. Kao što one ne puštaju tebe.